Kada bih Vam rekla da sam izrazito važna za stanje cijele planete lakše biste mi povjerovali nego kada bih rekla da ste Vi neizmjerno važan dio ovog kompleksnog i cjelovitog oblika koji se zove život.
Moje je uvjerenje da smo svi jednako utjecajni, time i odgovorni. Da bih to osvijestila trebao mi je Feng Shui.
Osobni Feng Shui, prije i poslije
Sjećam se svojih početničkih misli, stavova i uvjerenja kada sam tek zagazila u učenje Feng Shuia. Očekivala sam naučiti kamo da stavim fotelju i krevet, te koju boju zida da primjenim za svaku prostoriju.
Moja su očekivanja bila odviše malena, ali to je tako kada se ima površno ili nikakvo znanje o nečemu. Već nakon prvog predavanja na FS Akademiji srušile su se sve moje iluzije i svijet mi je eksplodirao pred očima u posve drugačijem svjetlu i veličini.
Trebao mi je Feng Shui da doista shvatim da smo Vi i ja povezani. Beskrajnom energijom od koje se svi sastojimo.
Više puta sam kroz tekstove naglasila da Feng Shui počinje iz vana, od eksterijera. Uredite li čitavu kuću prema Feng Shui principima, a imate neku nepovoljnost uz / oko kuće, teško će se postići dobar Feng Shui, odnosno skladan tok energije.
Zašto je to tako?
Prema Feng Shui postavci i uvjerenju da je sve energija i da sve utječe jedno na drugo lako je za shvatiti da na nas sve pruža i ostavlja otisak djelovanja, te da to ide i obratno. Mi, također, utječemo na sve oko sebe.
Dakle, mi nismo tek individue, pojedinci koji žive u svojim domovima, sa svojim obiteljima. Mi smo kompleksna, višestanična bića, jednako koliko su to i naši domovi i ljudi oko nas.
Upravo zato je toliko važna primjena Feng Shuia u eksterijeru, interijeru, kao i na osobnoj razini.
Na nas okolina djeluje vrlo snažno. Mi smo prijemčljivi na sve oko nas i nikako nije svejedno s kim živimo, s kakvim smo ljudima okruženi izvan obitelji, kakav je dom u kojem provodimo većinu svog vremena, kakvo nam je radno mjesto. Mi smo energija posve jednako kao što je i sve oko nas, a energija ne miruje. Neprestano se giba, mijenja se i u interakciji je sa svime.
Prema tome, naša okolina utječe na to kako se osjećamo, što činimo, govorimo, kakvi su nam stavovi, raspoloženje. Mi, kao takvi, djelujemo na svoje bližnje i sve druge s kime se susrećemo, te oni jednako tako djeluju na nas.
Živjeti nije tek tako lako.
„Tu sam i idem svojim putem“ je u dobroj mjeri netočan stav. Mi smo, zapravo, odgovorni za sve što radimo, mislimo i govorimo. Odgovorni prema sebi i prema svijetu, jer smo dio njega. Ako nas boli zub, to utječe na cijeli naš organizam, na naše stanje, raspoloženje, zar ne? Mali zub, tek jedan dio našeg tijela, a ima tako snažan utjecaj.
Upravo po tom principu mi utječemo na svijet oko sebe. I obratno. Naše stanje, kao dijela veće slike, odražava se na sve.
Sve je u interakciji jedno s drugim.
Dubina svega toga nevidljivoga mi je otkrila pravi smisao Feng Shuia. Naravno da sam naučila koja boja je dobra za koju prostoriju, ali tek nakon što sam shvatila princip tog djelovanja mogla sam istinski razumijeti kako koristiti Feng Shui za kreiranje boljeg života.
Od nekud moramo početi kada dođemo do potrebe da svoj život promijenimo na bolje. Mijenjati stanje svijesti je odlično i potrebno, ali kada ne znamo kako i s čime da počnemo, možemo krenuti sa promjenama u svom domu jer to je naš neposredni okoliš, jer naučeni smo gledati sebe kao pojednica koji ima svoje okružje, svoj dom.
Pa dobro, dok je tako, ajmo početi s tim.
Učinimo neke pomake u svom domu.
Postavimo krevet na dobru poziciju i napokon imamo dobar i zdrav san. Budimo se posve odmorni, sva čula, organi i emocije nam funkcioniraju ispravno. Obojimo kuhinju u zeleno i okrenemo se izjutra ka istoku da primimo i tu veličanstvenu energiju novog dana, novog početka, novih mogućnosti, aktiviramo sve ideje, kreativnost i zamah snage koji imamo i dan kreće u smjeru ispunjenja svih očekivanja. Obucimo odjeću u bojama koje vibriraju s nama, koje nam podižu raspoloženje i kao takvi ćemo pri susretima tijekom dana oko sebe postavljati i ostavljati samo klice ljubavi, dobrote, uspjeha i suosjećanja. Postavimo dnevnu sobu na jugozapad i dodajmo jedan par jastuka na trosjed, zapalimo u popodnevnim satima lučicu i osjetimo toplinu energije partnerstva, zajedništva, ljubavi. Prepustimo se osjećaju sigurnosti i postojanosti i kao takvi ćemo odašiljati te emocije našoj djeci, našem partneru/partnerici, te susjedima. Oni će to primiti, transformirati u svoje pozitivne emocije i tako će se sve dobro širiti.
Mijenjamo svoje okružje, sve misleći da će nam se stvarai potencijali, a da nećemo time mijenjati sebe, te nikako druge. Na svu sreću, sve je u vezi jedno s drugim. Nismo sami.
Kada sam spomenula Feng Shui korake ka zdravlju i navela, između ostaloga, važnost prehrane, tjelovježbe i meditacije, sada je jasna veza svega toga. Kako naši zidovi predstavljaju dom koji nam stvara potencijale zdravlja, stabilnosti, rasta, uspjeha, ljubavi i tako dalje, tako naše tijelo predstavlja dom našoj istinskoj prirodi, našoj duši, onome što mi jesmo. Pazeći na svoje zdravlje, pazimo na svoje sveukupno postojanje. U osnovnoj školo nas uče da zdravo tijelo daje zdrav duh. I eto, Feng Shui govori i čini upravo to!
Jako sam radosna zbog mogućnosti da s vama podijelim ova saznanja, kao i emocije koje me vode ovo pisati. Volim kada sam sretna jer to je predivan osjećaj, a još me više veseli da i Vi budete sretni i zdravi jer će se tada naše veličanstvene emocije umnožiti i širiti. To je za mene svrha ove vještine, discipline, načina života. To je po meni Feng Shui.
No, zamislite, da bih ovo danas mogla ovako podijeliti s Vama morala sam proći jedno teže razdoblje. Svojim posve racionalnim odabirom sam prihvatila posao koji je težak i na koji se tijekom 7 mjeseci nisam priučila, nisam uklopila, nisam prihvatila. Primila sam veliko iskustvo, puno bolova na razini duše i tijela, upoznala ljude koje ću još dugo osjećati. Ipak, sada se samo mogu pitati zašto sam to uopće napravila?!
Najprije, živim tek tri godine u zemlji koja mi nije domovina po ovom zemaljskom životu i većina mojih Feng Shui aktivnosti i poslova je vezana i dalje uz Hrvatsku i susjedne zemlje. Da bih se mogla prezentirati ovdje i na ovom jeziku moram ga naučiti daleko bolje nego ga sada znam, moram se više kretati među ljudima, moram vježbati komunikaciju i osjetiti mentalitet ovdašnjih ljudi. Također, moram, želim se i financijski održavati.
I tako i s tim razlozima, svake godine ovdje pronađem neki posao koji popuni moje financijske potrebe, podari čavrljanje na njemačkom, izvuče me iz mog čardaka i podsjeti koliko je važno biti društveno biće.
Posljednji posao koji sam odabrala raditi me je “izuo iz cipela”. Sa sramom moram priznati da nisam bila svjesna koliko puno ljudi živi teško. Pri svom radu kroz Feng Shui i Reiki u kontaktu sam sa pojedincima ili obitelji, što je opet pojedinačna skupina. Ali priuštiti si rad u velikom kolektivu i vidjeti koliko teškoće može trpjeti čovjek i koliko različitosti unutar jednake situacije i okoline može unutar sebe imati svaka osoba je za mene bilo nadnaravno iskustvo.
Te različitosti dolaze od okružja koje djeluje na pojedinca i mijenja ga u ovisnosti na njegovo trenutno stanje. Međudjelovanje se opisuje silom i dok međudjelovanje koje dolazi iz kontakta osobe s osobom te osobe sa radom, vidimo i osjetimo, silu ne vidimo, no osjetimo njeno djelovanje.
Osjećaj prepuštenosti sudbini i prihvaćanja stanja kakvo jest, bez ideje da se može bolje, je opće prihvaćeno. Fizička bol je, naravno dio tog prihvaćanja.“ Ah, što ćemo, što se može“ i slično, su najčešće rečenice koje sam slušala dok sam neumorno pokušavala potaknuti u ljudima osjećaj da zaslužuju više.
Na koncu, odustala sam od još dva mjeseca rada koliko sam trebala, jer dosta sam iskustva, emocija, znanja i novca primila. Tijekom nekoliko mjeseci rada dobila sam na svojoj koži dokaz da je utjecaj okoline izrazito snažan, a ako ga niste svjesni i prepustite mu se, obuzme Vas posve i lako postanete osoba koju ne poznate u ogledalu. Naučila sam također, da rad sam po sebi nije važan koliko su važni ljudi s kojim radite. Naime, posao je bio težak ali već nakon dva mjeseca sam shvatila da ga lakše podnosim radeći sa nekom drugom skupinom ljudi, osobama koje čujem i koje u nekoj mjeri čuju mene. U toj situaciji se znalo dogoditi da ne primjetim težak rad. Tijelo obavlja svoje zadatke, ali duh je u interakciji sa drugima oko sebe. Moje oči gledaju moje ruke kao rade, ali ne osjećam težinu. Osjećam samo ljubav prema ljudima s kojima dijelim jednako iskustvo.
Upravo me to držalo čitavih 7 mjeseci na tom poslu i sprečavalo da ne odem ranije. Taj osjećaj zajedništva, muke koja se pretvara u duboko dijeljenje emotivnog prepoznavanja. Čitavo to vrijeme sam revolucionarno poticala ljude da shvate da je život zapravo lijep jer pruža bezbroj mogućnosti. Pokušala sam im prenijeti svoj pogled na vrstu rada koji obavljamo i posljedica po zdravlje tijela i duha.
Ali kako sam samo umišljena bila! I kako sam ih samo, nesvjesno, povrijeđivala ih!
Moje čvrsto uvjerenje da smo svi različiti nije baš uvijek bilo postojano na svim razinama, čini se. Pokušala sam svim tim dragim kolegama dokazati da se za život ne mora raditi teško, da nismu tu da patimo, da uvijek možemo napraviti novi izbor, da zaslužujemo bolje i više. No, sve to je kretalo iz mog osobnog iskustva, polazišne točke i emocija oblikovanih tijekom života.
Ali tko sam ja da odredim polazište i ishodište druge osobe?
Smijem se sad svojoj ludosti i malenkosti, jer moj vrhunac je nekome tek start s kojeg kreće.
Različiti smo u pogledu na svijet, a posve smo isti u mogućnostima. Svi imamo pravo na sve i svi to pravo i koristimo, samo je moje Sve drugačije od Svega koje ima ili želi druga osoba.
Tako sam ja, dragi svi, radeći u tvornici tjestenine, okružena apsolutnom prevladavajućom energijom metala ( bijela boja uniformi i metalni strojevi ) dovela sebe do apsolutne fizičke, mentalne i duhovne iscrpljenosti ( jer metal iscrpljuje zemlju, element kojem pripadam ). Dok se moja obitelj pitala što me tjera da se svaki dn prerano ustajem i odlazim na posao i dok su mi napominjali da vide promjene na meni, ja nisam odustajala. Nisam, jer mi to nije u naravi, ali i stoga jer nisu još svi kotačići lekcija sjeli na mjesto. Ne mogu si pomoći, element zemlje u meni je vrlo dominantan! Zapravo mogu si pomoći, ali kada za to dođe vrijeme.
Ki broj 2 kojem pripadam se zove zemlja po kojoj se gazi. Osobama s tim brojem je važno znati, saznati, utvrditi to znanje, te su / smo često spori, ali time i stabilni i postojani. Zato je meni trebalo 7 mjeseci rada da upoznam ljude, čujem njihove priče, oplačem svaki dan nad bar jednom od njih, da shvatim kako ljudi mogu sretno živjeti i uteškim uvjetima, jer vrlo je relativno što je kome teško. Osvijestila sam Feng Shui na djelu, međudjelovanja energija i sila, te da je čovjek važna spona Univerzuma, dio velike puzzle. Zajedno činimo život kakav ga vidimo i osjećamo, ali usprkos tome svatko od nas taj isti život vidi i osjeća drugačije.
Točno prije 7 dana sam dala otkaz i to vrlo iznenadno, može se činiti mojim sad već bivšim kolegama koji nisu mogli znati vrtlog moji misli i emocija koji su me obuzimali svakodnevno. U trenutku dok sam gledala svoje ruke kako rade, čula kolegice kako me pitaju što mi je, osjećala pozadinsku buku tvornice kao vibraciju, titraj s kojim ne rezoniram, ja nisam bila prisutna. Bila sam na mjestu gdje svi djelovi slagalice sjedaju na svoje mjesto. Na kraju radnog dana dala sam otkaz.
Kako to već biva kada smo podržani od Neba, dobila sam trenutni sporazumni otkaz bez odrađivanja otkaznog roka od 4 tjedna. Tog dana postala sam slobodna od tog posla, postala sam osoba koja više nema pristup unutrašnjosti tvornice, ali koja je ostavila dio svoje energije u svakoj osobi koju sam tamo srela, baš kao što su oni ostavili dio svojih iskustva u meni.
Neizmjerno hvala na tome! Na svemu!
Ovim tekstom i emocijama koje tek sad suvislo izlaze iz mene želim dati ljubav i zahvalnost svim dragim ljudima koje sam srela u tvornici, svim ljudima koji rade toliko različitih poslova, kao i svim ljudima na svijetu koji žive svoje živote na svoj način i time kreiraju svoju stvarnost i čine raznolikost naše planete.
Otišla sam s ovog radnog mjesta bogata i s nadom da sam dio svog bogatstva podijelila i ostavila ondje. Za najveće dobro svih.
Za prihvatiti ovo iskustvo, dijeljenje svega s Vama, te za odlazak dalje u nepoznato potrebna je hrabrost, jer čak i kada niste tamo gdje želite biti, to je mjesto gdje trebate biti. No, da biste došli do svog osobnog ishodišta, važno je oduprijeti se stabilnoj energiji zone stabilnosti. Moramo se u nekom trenutku osvijestiti, skupiti snagu i hrabrost, te krenuti dalje. Osim ako niste stigli do svog cilja, ali tu prestaje i razvoj. Za napredak morate postaviti novi cilj.
Dok me bivše radne kolegice pitaju: „ Kamo ćeš sad, što ćeš sad?“, mogu samo reći da idem dalje!
To dalje je nepoznanica, a nje se svi bojimo.
Naučite li drugačije gledati na strah mogao bi Vam postati, kao što meni jest, jedan od najdražih emotivnih stanja.
Strah nas obuzima kad je pred nama neko novo iskustvo, neka prepreka, nova situacija. To nam izaziva nelagodu jer to što je pred nama je nepoznato i ne možemo se pripremiti, ne možemo znati kakvo će biti, kako ćemo to primiti, što će nam donijeti. Strah uvijek dolazi zbog izlaska iz zone komfora, iz udobnog i poznatog prostora.
Čak i kada se nalazimo u nelagodnoj situaciji, u nepovoljnom okružju i teškim uvijetima mi se prilagodimo. Naučimo živjeti s tim, pronađemo srodne duše u istoj muci i živimo s olakšanjem da bol ili teškoća nisu pojedinačni.
„Nije samo meni teško. I drugi se muče!“ – kažemo da se zavaramo, da opravdamo svoje zadovoljavanjem malim.
Možda ne znamo put ka boljem, možda ne vjerujemo da je moguće živjeti lakše, gledamo na život kao putovanje sa utegom oko gležnja ili smo pak posve zadovoljni sa stanjem.
Zapravo nas od promjene koja nam je potrebna dijeli samo strah. Kako ću, kamo ću, hoći li moći – to su pitanja koja stvara strah. Važno je sjetiti se da je nemoguće očekivati drugačiji rezultat čineći neprestano jednake postupke ( A.Einstein ) i ako želimo drugačije živjeti, moramo nešto drugačije napraviti.
Strah je samo emocija. Strah ne ujeda, ne čini stvari ovakve ili onakve, ne određuje kakvo će nešto biti. Strah je tek emocija unutar nas koja nas drži na poziciji koja ne donosi promjenu.
Dakle, strah nije bauk i nije pojava, ne grize, ne napada. Tek je emocija u nama, ali nije dio našeg građevnog tkiva. Možemo ga se osloboditi vrlo lako.
Sigurno i sami znate odgovor na pitanje kako se osloboditi straha.
Suočavanjem!
Jednostavan i jedini način za promijeniti svoj život na bolje je odlučiti se na promjenu, osmisliti ju i krenuti. Jednako tako, kada u trenutku kretanja ka novom nastupi strah, potrebno je samo učiniti upravo to čega se bojite.
Naravno, to podrazumijeva da ste svjesni gdje postoji prava opasnost. Ne skačite bez padobrana iz aviona, ne stavljajte prste u utičnicu, ne glumite gutača noževa i ne hodajte po špagi razapetoj između dvije zgrade. Ali ako trebate dati otkaz, potražiti novi posao, prići nekoj osobi koja Vas zanima, ponuditi svoje znanje ili proizvod, obaviti javni nastup – naprosto to napravite.
Ništa strašno se neće dogoditi. Čak i kada zamislite najstrašniji scenarij kao posljedicu, to nije životno nesavladivo. Možete dobiti odbijenicu na novom poslu, može Vas odbiti dijevojka, vjerojatno ćete koji put zamucati pred publikom … pa, što!?
Od takvih scenarija se oporavimo, ali ne zacjeljujemo lako ako nastavljamo sa životom koji nas ranjava ili nezadovoljava.
Napokon dolazimo do dijela kada mogu pojasniti zašto volim osjećaj straha, zašto se titrajuće veslim strahu koji osjećam, zašto ga smatram prijateljem.
Zato jer nakon straha dolazi hrabrost! Nakon hrabrosti dolazi promjena!
Strah nas sputava, hrabrost nas oslobađa.
U trenutku kada učinite korak koji Vas vodi promjeni, u kojem ste se suočili sa strahom, postajete slobodni stvoriti od svog života što želite. Hrabrost pokazuje da je strah već prošlost i da je pred nama nova budućnost.
I još nešto! Što je strah bio veći, to ste Vi snažniji postali nakon što ste se okrenuli ka hrabrosti.
Ja naprosto obožavam sve svoje strahove. Nisam mazohista, ne uživam u toj emociji koja me želi držati na jednom mjestu, u zoni komfora. Volim strah jer sam se naučila suočavati sa svakim koji se pojavi i nakon toga sam baš svaki put postala jača i bolja.
Kada osjetim strah već se smijem, jer znam da promjena je tu, pred vratima!
Zar da odustanem zbog jedne neznatne emocije, da se ne pokrenem, da ne ostvarim, da ne pokušam?
Svijet je promijenjiv, sve je čista energija koja neprestano doživljava transformaciju i mi ne možemo ostati isti i na istom mjestu. Mi doživljavamo promjene svaki dan potpuno nesvjesni toga. I preživimo ih. Zašto onda ne okrenuti se svjesno ka hrabrosti i učiniti ono što želimo, što smo sami odabrali.
Evolucija i napredak ljudske vrste se ne bi dogodio da nismo naučili svladati strah.
Naravno, ne uspije novi naum uvijek iz prve. Ponekad niti iz druge. Ali dok god pokušavamo svoj život kreirati tako da živimo svoj san, imamo šansu da se to i ostvari.
Hrabrost je fascinantna pojava. Traje tek trenutak, a stvori puno toga! Upravo je trenutak potreban da se odlučimo i učinimo ono čega se bojimo, a nakon toga dolazi osjećaj triumfa. Čak i ako ne uspijemo odmah, čak i ako ne dobijemo što smo očekivali, ostaje nam osjećaj pobjednika jer pokušali smo, pokrenuli smo se, uzeli smo život u svoje ruke.
Nakon prvog pokušaja drugi će biti lakši. Nakon što jednom uspijemo prigrliti hrabrost, učinit ćemo to i slijedeći put kada se suočimo sa strahom.
Više nas ništa neće moći zaustaviti u traženju svoje svrhe i sreće.
Postali smo čista hrabrost, te krčimo i osvjetljavamo tada put za druge koji će doći i reći: „Bojim se!“
Ne boj se, reći ćemo, strah ti pokazuje vrata kroz koja trebaš proći!
